Lekcije SzMS-a.

PRVA GODINA:


PRVO PREDAVANJE:

Pogledom sam prelazila preko učenika koje sam prvi put vidjela. Svi su izgledali isto: bili su mali i preplašeni. Osmijehnula sam im se.
''Dobrodošli na prvo predavanje Brige o Magijskim stvorenjima. Nadam se da će vam se ovaj predmet svidjeti i da ćete svi uživati.''

''Danas ćemo napraviti uvod u BoMS te obraditi jedno magično biće. Izvadite svoja pera i zapisujte ono što vam govorim.'', rekla sam i pojavila se mala zbrka, sve dok svi nisu imali pera i pergamente pred sobom. Shvatila sam da ne trebam duljiti, a ni razmaziti ih, pa sam odmah počela. ''Jeste? U redu. Dakle, magizoologija. To je znanost koja se bavi proučavanjem magičnih stvorenja, a sama je riječ izvedenica iz 'magično' i 'zoologija'. Magična stvorenja dijelimo na 5 kategorija:

1.dozlaboga dosadan
2.bezopasan/pripitomljavanje moguće
3.komponentni čarobnjaci ne bi trebali imati poteškoća
4.opasan/samo za stručnjake
5.ubija čarobnjake/dresiranje i pripitomljavanje nemoguće.''

''Tijekom svih 7 godina ćemo naučiti ponešto o bićima iz svake kategorije. Sada vas molim da pođete za mnom.'', povela sam učenike sa sobom, povremeno se ogledavajući iza sebe da se uvjerim kako me svi prate. Izašli smo iz dvorca van, gdje nas je dočekalo omamljujuće sunce, te se zaputili prema istoku.
Dovela sam ih to mjesta u šumi, i rekla:”Ovaj predmet neće biti kao većina ostalih. On će se održavati na zemljištu Hogwartsa, na upravo ovom označenom prostoru. Ovdje ćete dolazizi za vrijeme važih časova.” Rekla sam i nasmiješila im se. “Ne trpim kašnjenje, nedostatak discipline i pogotovo mrzim ne rad. Dakle, kada ste se već odlučili za ovaj predmet, budite aktivni” ozbiljno sam rekla. Zatim sam se nasmiješila jer ipak nisam htjela da ostavim previše strog dojam:”To je bilo sve za danas. Zadaće nemate. Imate još 15 slobodnih minuta, uživajte.” Rekla sam i krenula nazad prema dvorcu.


DRUGO PREDAVANJE:

''Vjerujem da se većina vas već srela s ovim napastima u svojim vrtovima. Pogađate li o čemu ćemo učiti?'', upitno sam ih pogledala, nekoliko je učenika diglo u zrak ruke.''Imeučenice?''

''To su gnomovi, profesorice.''

''Upravo tako. Možda će vas ovo začuditi, ali postoje i vrtni gnomi kod normalaca. To su zapravo šareni sadreni kipići bradatih čovječuljaka sa šiljastim crvenim šeširićima. Međutim, ne gnjave ih kao nas, nego služe samo kao ukras. Kod nas su gnomovi prilično živahniji. Pođite sa mnom.'',pozvala sam ih rukom te smo se svi zaputili prema jednoj livadi



''Nitko točno ne zna kako su oni došli u vezu s vrtovima.'',nastavila sam govoriti u hodu,''Neki tvrde da su se pojavili kao kipići dobrodošlice na ulazu u velebna zdanja te da su zatim postali predmetom osobne uporabe. Druga teorija govori da povezanost gnomova i vrtova potječe iz narodnih predaja u kojima su gnomi tradicionalno povezivani sa zemljom. Oh, već smo tu.''

Zastali smo pred predivnom zelenom livadom, na koju sam jučer 'naselila' dva gnoma. Trebali bi biti tu negdje… Ogledala sam se oko sebe i primijetila ih kako pokušavaju izvući jednu ogromnu repu iz zemlje. Jedan je primio lišće povlačio ga prema gore dok je drugi kopao zemlju ispod nje,kako bi je lakše izvukli van. U jednom je trenutku repa 'skočila' izvan rupe te je prvi gnom pao a drugi je podigao glavu punu zemlje i zagledao se u njega. Učenici su se nasmijali.




''U Njemačkoj gnomi žive pod zemljom gdje iskapaju dragocjene kovine i čuvaju blago. Čak se i bez tunela mogu kretati u bilo kojem smjeru. Gnomovi većinom izgledaju kao stari i pogrbljeni, tj na neki način izobličeni. Oni su marljivi i dobroćudni, premda ovo drugo ne biste zaključili kada vidite svoje vrtove nakon što su ih poharali. Kako bi se stopili s okolinom, koža im je uvijek zemljane boje-siva, smeđa ili pak miješana. U mnogim zemljama, kao što je naša, gnomovi uživaju u vanjskom svijetu, no drugdje se mogu pretvoriti u kamen. Gnomovi spadaju u drugu kategoriju.''



''Koliko vas još nije izbacivalo gnoma iz vrta?'', oko desetak je učenika podiglo ruku,''Više vas je nego što sam mislila. Nego, imeučenika pokaži im kako se to radi.'' Imeučenika, živahan dječak crvene kovrčave kose je podigao glavu i krenuo prema gnomovima. Oni su od njega bježali te mu je trebalo 5 minuta da uhvati jednog.''Vjerujte mi, gnomi vam nikad neće dragovoljno skočiti u ruke kako biste ih maknuli. A kada su napokon u vašim rukama, morate ih zavitlati oko sebe,tako.'', Imeučenika je primio gnoma i počeo se okretati oko svoje osi dok je gnom vikao 'Pušti me,pušti me!!'. ''Na taj ih način zbunjujete te se poslije neće moći sjetiti koji je pravi put za povratak u vaš vrt. Zatim ih odbacujete preko ograde, kao što je to sad imeučenika napravio.'' Gnom je sletio 20tak metara dalje od nas, neke su djevojčice uzdahnule.''Ne brinite se, neće njemu od ovoga biti ništa, sad ćete vidjeti.'' Gnom je sjeo i primio se za glavu. Potom je jedva ustao i počeo se ogledavati oko sebe te je pijano krenuo prema jugu,suprotno od mjesta s kojeg ga je imeučenika bacio.



''Sada idemo prema našem vrtu gdje ih ima više pa ćete svi barem jednom probati odbaciti nekog gnoma, putem ćete mi odgovarati na pitanja u vezi ovog sata i tako zarađivati bodove za svoj dom.''


“Ni ovaj put nemate zadaće, ali da mi se odužite” rekla sam i nasmijala se, “morate odbaciti svi makar jednog gnoma. Pa, da vas vidim!” rekla sam i sjela na klupicu, čekajući da učenici odrade svoj dio posla.

TREĆE PREDAVANJE:

''Na današnjem ćete predavanju naučiti ponešto o gulovima. Iskreno se nadam da nemate nijednog gula na vašem tavanu koji bi lupao po cijevima kada mu se učini da je u kući pretiho.'', govorila sam dok smo se penjali stepenicama prema vrhu jedne kule, gdje inače nitko ne zalazi. “Vjerovatno se pitate zašto smo ovdje, a ne na našem starom mjestu, no sve ćete vidjeti..” rekla sam.

''Prvi su se puta pojavili među Arapima, gdje su za njih mislili da su zli duhovi, no danas su veoma udomaćeni i u zapadnjačkim narodima. Zanima li vas što normalcy govore o gulovima?'', zakimali su glavama, ''Pa…normalci kažu da su gulovi kanibali te da oskrvnjuju grobove, upravo su te priče prouzročile strah u Africi, Indiji i na Bliskom istoku.''



''Oni kažu kako njihov izgled nije osobito važan jer se mogu preobraziti u bilo što zanimljivo ljudskom oku, a omiljeno mu je obličje lijepa žena kojom mami putnike muškog roda.'', došli smo do vrha stepenica te sam postavila ljestve, popela se i gurnula teška željezna vrata u stropu. Učenicima sam dala znak da pođu za mnom. Uskoro smo se svi našli u mračnom tavanu.



''Molim vas da sad budete tiho te da pazite gdje stajete, čini mi se da je tu negdje ostalo još par eksploziv-bombica. Uskoro ćemo vidjeti pravog gula, uključite sva svoja osjetila. Da se vratimo na prijašnju priču…'', govorila sam im tiho, ''Normalci kažu da gulovi nikad ne mogu prikriti svoja stopala. Koji god bi oblik uzeo, imao bi kopita nalik kopitima koze, deve ili magarca. Onaj strašniji dio, kojim plaše malu djecu, je taj da je gul spreman pojesti čovjeka za večeru, čim mu se približi dovoljno blizu da bi mogao primijetiti neprimjerene dijelove njegova tijela.''


''No, pravi su gulovi ipak drugačiji.'', na desetak se metara od nas se čulo hrkanje, ''Dođite malo bliže.'', učenici su se oprezno primicali uspavanom gulu,''Gulovi spadaju u 2.kategoriju. Oni su ružna, ljigava stvorenja koja naseljavaju tavane i staje, i ne jedu ljude-već pauke, moljce i neke druge štetočine u kućanstvu. Stoga bismo mogli reći da su korisni, iako znaju proizvoditi plačljive zvukove i bacati predmete oko sebe, ili pak lupati po cijevima. No to je na svu sreću granica njihove prijetnje. Postoje također kameleonski gulovi, koji izgledaju kao isklesani kamen kada su mirni. Stanite.'',dva metra ispred nas je ležao gul, umotan u neke krpe. Okrenuo se prema nama (još uvijek spavajući), što je uznemirilo nekoliko učenika, i promljackao.



''U Ministarstvu magije postoji 'Ghoul Task Force', u Odjelu za regulaciju i kontrolu magičnih stvorenja. Ljudi koji pripadaju GTF-u brinu o uklanjanju neželjenih gulova iz kuća koje su prešle u bezjačko vlasništvo.'', gul se ponovno promeškoljio te polako počeo ustajati.

''U redu je, sada se svi polako počnite vraćati prema otvoru. I napišite zadaću!'' tiho sam rekla dok smo se spuštali niz ljestve.


ZADAĆA:
1.Gdje su se prvi puta pojavili gulovi i što su mislili o njima tamo?
2.Što bezjaci kažu o gulovom izgledu?
3.Što jedu gulovi, prema bezjačkim pričama?
4.Što u stvarnosti jedu?
5.Gdje žive?
6.Što je GTF i čemu služi?

Za one koji žele još bodova: Napišite Normalsku priču o gulu i jednom putniku koji je naišao na gula.

ČETVRTO PREDAVANJE:

Došla sam do označenog mjesta u šumi, gdje su se već skupili učenici. Izgleda das u ozbiljno shvatili da ne volim kašnjenje, što mi se svidjelo. Pozdravila sam ih, te odmah počela:

''Vjerujem da ste već čuli za vile, iako se nikada niste susreli s njima.'', zamahnula sam štapićem te se tkanina maknula s staklene kocke u kojoj je bilo 6 vila. Odigla sam poklopac i pustila ih. Vile su oprezno izašle i počele letjeti okolo, proučavajući učenike. Jedna je sletjela ispred učenice u prvom redu i gledala u nju svojim plavim očima bez treptanja, sve dok se ona nije nasmijala i tako otjerala vilu prema drugom učeniku.



''Poznate su i kao sićušni ljudi, majušna čeljad, dobroćudna bića i dobri susjedi. One imaju važnu ulogu u predajama naroda diljem svijeta, kako kod čarobnjaka tako i kod normalaca. Vjerovanja o vilama u prošlosti su obuhvaćala širok raspon obličja i naravi pa su one bile i velike i male, zle i dobroćudne, zastrašujuće i zabavne, prelijepe i ružne. Vjerovalo se da one aktivno sudjeluju u životima nas smrtnika i pomažu nam ako su za to raspoložene, ali donose i mnogo boli i patnje.''



''Do sredine 16. stoljeća su se ljudi bojali vila i okrivljavali ih za kojekakve nesreće koje su im se događale,kasnije je taj strah zamijenjen strahom od vještica a vile su počeli smatrati dobroćudnim i šaljivim bićima sklonima čovjeku. Raznolike predaje govore o šumskim kraljevstvima koje nastanjuju bića odjevena u skupocjenu plavu,zelenu i zlatnu odjeću.''



''Jedna predaja govori kako se vile po mjesečini znaju skupiti te plesati vilinsko kolo uz zvukove sićušnih svirala i harfi. A ako se čovjek približi tom kolu, više nikada neće prestati plesati, osim ako ga netko ne izvuče iz tog kola. Istina je vile vole glazbu, no ipak ne postoje pouzdani dokazi da je ova predaja točna.''



''Druga predaja kaže da su oni koje vile namame u svoje kraljevstvo većinom izgubljeni u vremenu, a kada se vrate u svoj svijet, otkrivaju da je u tren oka prošlo mnogo vremena. No, vilinsku zemlju bi malokad nalazili oni koji su pošli u potragu za njom, jer se ona nalazi samo slučajno.''



''Dakako, vilinsko kraljevstvo ne postoji, a vile žive u šumama ili na proplancima. One spadaju u 2. kategoriju magičnih stvorenja i visoke su od 2,5 do 12,5 centimetara. Imaju veoma oskudnu inteligenciju te zbog toga nemaju moć govora. Međusobno se sporazumijevaju piskavim zvukom zujanja. Posjeduju vrlo slabašnu magičnu moć kojom se uglavnom služe kako bi otjerale grabežljivce.''



''Razmnožavaju se polaganjem jaja (čak i do 50 u jednom navratu) na donju stranu lišća. Obično su svadljive, no veoma su tašte. Upravo zbog svoje taštine često dopuštaju ljudima da ih koriste kao ukras. Zato se nemojte iznenaditi ako na nekom božićnom drvcu ugledate par vila koje se šepire.''




“Učenici, ovo je ujedno i naše posljednje druženje ove godine. Nadam se da ste se zabavili i nešto novo naučili. Sretno vam na ispitima” rekla sam puštajući ih 15 minuta prije kraja časa.


Praktična nastava(napisati u ovoj temi): Osjećanja i misli dok sam posmatrao vile prvi put u životu (na ovom času)
ZADAĆA:
Napišite sastavak o tome kako ste lutali šumom te dospjeli u vilinsko kraljevstvo. Što vam se dogodilo tamo i kada ste izašli?

DRUGA GODINA:


PRVO PREDAVANJE:
VRAŽIĆAK, VILENJAK, VILENICE


''Dobrodošli u drugi razred Skrbi za magična stvorenja. Drago mi je što ste uspjeli položiti ispit. Danas ćemo učiti o trima različitim bićima: vražićcima, vilenicama i kućnim vilenjacima. Molim vas da sad pođete sa mnom.'', uputili smo se prema istoku te smo ubrzo izašli iz ograđenog kruga. Za par smo minuta već došli do malo veće bare, šljapkajući po vlažnoj zemlji. Bara je bila okružena mnogim biljkama, te ju je zbog toga bilo teško primijetiti, zato je najbolje pratiti vlažnost zemlje- što je zemlja vlažnija, to ste bliže. Kleknula sam i pokazala učenicima da učine isto.

''Vražićci su mala, vragolasta humanoidna stvorenja koja narastu između 6 do 8 cm. Spadaju u drugu kategoriju. Po visini su slični vilama, iako oni ne mogu letjeti. Najčešće su crne ili smeđe boje, a hrane se kukcima. Gledajte!'', rukom sam im pokazala na jednog smeđeg vražićka, koji je upravo provirivao iza velike stabljike rogoza.



''Oni nastanjuju močvarna područja ili riječne obale, a mogu se naći u Velikoj Britaniji i Irskoj. Imaju smisla za humor, pa često znaju namamiti putnike da padaju u potoke. Zato se morate paziti, pazi, ej, imeučenice.'', dodala sam jednoj djevojci koja je već krenula za vražićkom. U trenu se zaustavila, porumenjela i vratila se do ostalih. Vražićak me namrgođeno pogledao, zato što sam mu pokvarila zabavu.



''Sada ćemo se vratiti u dvorac gdje ćete vidjeti drugu vrstu bića o kojoj danas pričamo.'', svi su se uzbuđeno okrenuli i pošli za mnom. '' Pretpostavljam da ste već svi čuli za kućne vilenjake, ako ih i nemate kod kuće. Oni su čarobna stvorenja koja su odana jednoj osobi ili obitelji kojoj služe. Moraju učiniti sve što im gospodari narede. Imaju svoju vlastitu moćnu magiju, koja se bitno razlikuje od magije koju koristimo mi ljudi. Ne koriste čarobne štapiće, ali su zbog toga sretni (često ne traže ništa više od onoga što već imaju), a imaju i sposobnost aparatiranja (poput perjavki). Kućni su vilenjaci jako vjerni svojim gospodarima i neće dopustiti da budu oslobođeni jer to predstavlja veliku sramotu za njih. Osloboditi vilenjaka možete ako im date komad odjeće, oni obično nose improviziranu odjeću poput starih jastučnica ili krpa koji simboliziraju njihov status.''



Poškakljala sam krušku na jednoj slici vaze s voćem te se portret otvorio i propustio nas u kuhinju dvorca. Odmah su se svi vilenjaci sjatili oko nas i počeli nam donositi razne pite, kolačiće i čaše s sokom od bundeve. Izgledali su veoma sretno što mogu nekoga nutkati hranom. Imaju velike uši nalik šišmiševima, duge i tanke udove te ogromne svjetlucave oči. Nakon što su se svi učenici opskrbili velikim količinama slatkoga, izašli smo iz kuhinje i zaputili se prema našem mjestu za nastavu.



''Također ste možda čuli za vilenice. To su bića koja građom podsjećaju na vile, ali imaju trup obrastao debelim crnim dlačicama i spadaju u treću kategoriju. Imaju svjetlucava krila nalik kornjaševim, dodatan par ruku i oštre sitne zube kojima vam mogu ugristi. Ti su zubi otrovni, tako da je dobro na obračunavanje s ovim malim bićima koja se vole zavući u zastore ponijeti i protuotrov.'', Pokazala sam na mali kavez u kojem je ležala vilenica.



''Nemojte se brinuti, samo je omamljena vilenicidom. Vjerojatno će se uskoro probuditi.''





“Za zadaću vam je da napišete svoje mišljenje o ovim trima bićima. To bi bilo sve za danas. Vidimo se idući čas” rekla sam dok su učenici brzo spremali svoje stvari za idući čas.














DRUGO PREDAVANJE:



HIPOGRIFI



„Na današnjem ćete se predavanju prvi puta susresti sa hipogrifom. Sada će on doći.“, rekla sam učenicima koji su se naslonili na drvenu ogradu. „Zna li netko kako izgledaju? Da, imeučenice?“

„Prednje noge, krila i kljun ima poput orla a tijelo, zadnje noge i rep poput konja. Također imaju narančaste oci.“, zadovoljno se nasmiješila te zatim uputila pogled nečemu iza mene. Htjela sam joj reći kako je to točan odgovor, no očito su to svi shvatili jer je upravo kraj mene stao jedan hipogrif smeđe boje. Polako sam se okrenula prema njemu i poklonila se, gledajući ravno u njegove oči. Nekoliko me trenutaka gledao svojim narančastim ocima, a zatim je savinuo svoja koljena. Učenici su zadivljeno uzdahnuli, par ih je zapljeskalo.



„Hipogrifi su potomci muškog grifona (polu-lava, polu-orla) i ženskog konja te su veoma rijetka bića, a potječu iz Europe. Spadaju u treću kategoriju. Oni razumiju ljudski govor te ga stoga ne smijete vrijeđati. Sami ne mogu govoriti, ali će na vrijeđanje odgovoriti na drugačiji nacin.“, govorila sam i istovremeno dragala hipogrifa po kljunu.

„Oni su mesojedi i mogu biti opasni ako se ne zna kako se treba odnositi prema njima. Hrane se kukcima, pticama i malim životinjama poput lasica i stakora. Grade svoja gnijezda na zemlji i ležu samo jednom, i to vrlo krhko jaje. U roku od 24 sata nakon što je položeno jaje, ono puca te mladi hipogrif izlazi na svjetlo dana. A znate li koliko mu je potrebno da bude sposoban za let? Imeučenika?“

„Obično mu treba oko sedmica dana da bude sposoban za let.“, kimnula sam



„Upravo tako, ali je potrebno mnogo mjeseci da bi bio dovoljno jak kako bi mogao pratiti roditelje na dugim putovanjima. Veoma su ponosna bića i molim vas da ih ne mijenjate za grifone, što mnogi ljud rade. Kada mu prilazite, morate se prvo pokloniti i istovremeno ga gledati u oči bez treptanja. Ne skrećite pogled jer u tom slucaju nećete steći njegovo povjerenje. Ovako pokazujete svoje dobre namjere. Ako vam uzvrati naklon, kao meni, smijete mu prići. No ako ne, polako se povucite, bez nikakvih naglih pokreta. Kasnije ćemo doći si dijela sa prektičnom nastavom, sada pozorno slušajte“, rekla sam glasnije, shvatajući da je većinu zaokupio hipogrif.




“Sada ćete vidjeti” rekla sam sjedajući hipogrifu na leđa. Zajedno su se vinuli u zrak i napravili par krugova oko drveća. Nekoliko ih puta uopće nismo vidjeli, krošnje su nam zaklanjale pogled, no činilo se kao da ostali uživaju u prizoru. Na posljetku su se spustili na tlo. Oduševljeno sam podragala hipogrifa.

„Vidite da nije teško. Sada ćete svi ovo ispropati. Tko želi prvi?” upitala sam dok su se oni nervozno gledali.


DZ

U ovom topicu opišite kako odabirete svog hipogrifa, klanjate mu se i letite na njemu.










TREĆE PREDAVANJE:
SCARANT

Privukla sam čarolijom Accio jedan aviončić od papira kojeg je netko začarao da leti okolo i stavila ga ispred sebe. Učenici su se brzo umirili i svu svoju pozornost usmjerili na mene.

„Tko je od vas čuo za scarante? Što su oni?“, par se ruku podiglo u zrak. Kimnula sam prema učeniku ispred sebe. Spusto je ruku i zadovoljno se osmjehno.


„Scaranti su ogromni paučnjaci zlatne boje.“

„Tako je. Zbog nešto drugačije anatomije i još nekih razlika se prvo vjerovalo kako je posrijedi neki veliki kukac, no naposljetku su ipak svrstani u porodicu pauka. Živi u srednjoj i istocnoj Africi, a spada u treću kategoriju magičnih bica. Izduljeno tijelo mu je podijeljeno na glavu, prsa i zadak te je prekriveno glatkim, čvrstim pokrovom zlatne boje. Prva dva para nogu su mu okrenuta prema naprijed, a zadnja dva više prema natrag. Može narasti i do 2 metra u duljinu.“



Zamahnula sam štapicem a onda se pojavio ogroman zlatni pauk, otprilike jdan i pol metar dugačak. Počeo se šetati među redovima učenika, dok su ga oni pomalo strašljivo promatrali.

„Ne morate se bojati, ovo nije pravi scarant, samo vjerna kopija. Usprkos svom izgledu je veoma miroljubiva zvijer. Glavna hrana su mu kukci, a zna se zavući u kampove i ukrasti torbe sa hranom. Nije agresivan, ali ipak ima pomoć u obrani-bodlju s otrovom. Najviše što ta bodlja moze uciniti čovjeku jest da ga omami ili dovede u stanje slično pijanstvu. Zna li netko glavnu razliku između scaranta i pauka? To možete vidjeti i na ovom primjerku. Da?“ klimnula sam prem učenici iz posljednjeg reda koja je hvatala bilješke.



„Scaranti nemaju kliješta.“

„Upravo tako. No to je samo jedna od mnogih razlika. Glavne posebnosti scaranta su pokrov-koji, osim toga sto sadrzi zlato pa je stoga veoma tražen, ima i svojstvene magične moći-i njegove mreže. Ovaj pauk stvara vrlo tanke i gotovo neljepljive niti, ali ih slaže u nevjerojatno lijepe i komplicirane uzorke u koje se čak i oni mali kukci zapletu. Često ih postavlja između drveća i stijena.“, pokazala sam prema dva hrasta, a pauk je odmah krenuo prema njima i počeo plesti predivnu mrežu, kompliciranih oblika. Učenici su ga opčinjeno promatrali.


„Ove mreže imaju prirodnu luminescenciju, u noći sjaje finom i blagom bijelom svjetlošću, privlačeći kukce. Male količine ovih niti koriste se u nekim napicima za ljepotu, no mora se paziti na količinu jer može doći do neugodne posljedice blistavih očiju-doslovno“.

„Scaranti su veoma rijetki i zabranjeno ih je držati za kućne ljubimce…“, tu sam stala i značajno pogledala učenika, koji je obožavao velika stvorenja. „Oni trebaju živjeti na otvorenom, a u manjem zatvorenom prostoru brzo ugibaju. U prirodi žive oko 70 godina.“

“To bi bilo sve za danas. Uradite zadaću” rekla sam dok su učenici odlazili.


DZ
1.Kako izgledaju hipogrifi?
2.U koju kategoriju spadaju?
3.Gdje savijaju gnijezda i koliko jaja ležu?
4.Kada je mladi hipogrif dovoljno jak da bi mogao ići na duža putovanja?
5.Čiji je potomak hipogrif?
6.Što jedu?
7.Opišite sto trebate učiniti ako se želite približti hipogrifu.
8.Koliko su visoki vražićci i u koju kategoriju spadaju?
9.Čime su hrane i koje su boje?
10.Kome su odani kućni vilenjaci?
11.Mogu li se koristiti Mgijom?
12.Kako se može osloboditi vilenjaka, i što oni misle o tome?
13.Kako izgledaju vilenice?
14.Čime se mogu omamiti vilenice?
15..Gdje žive scaranti?
16.U koju kategoriju spadaju?
17.Kako izgledaju?
18.Što sadrži njihov oklop?
19.Što znas o njihovim mrežama?
20.Smiju li se držati za kućne ljubimce, ako ne-zašto?
21.Koliko prosječni scarant živi?




ČETVRTO PREDAVANJE:

MAGIČNE PTICE



''Danas ćete naučiti nešto više o magičnim pticama.'', govorila sam učenicima koji su me pozorno slušali.


''Perjavka je prva na redu. To je ptica koja živi na Mauricijusu i okolnim otocima. Ima punašno tijelo prekriveno pahuljastim perjem, te ne može letjeti. Boje perja ovih ptica variraju od svjetlosmeđe do sivobijele. Ima kratke noge, pahuljasti rep i krupni izduženi kljun.'', došli smo do malog ograđenog prostora u kojem su se nalazile dvije perjavke. Obje su podigle glave znatiželjno nas promatrajući, pa su se počele gegati uokolo.



''Kao što sam već rekla, one ne mogu letjeti zbog obujma tijela i malenih krila, no posebne se po načinu na koji izbjegavaju opasnost. Mogu nestati u oblaku perja i pojaviti se negdje drugdje. Ova karakteristika se još zove urođena sposobnost aparacije. Zbog toga mi je bilo veoma teško nabaviti dva primjerka. Da je u Hogwartsu dopuštena aparacija, sada ove perjavke ne bi bile ovdje. Skinut ću zaštitu s ovog kruga pa ćete vidjeti…'', štapićem sam napravila složen pokret i nakon nekoliko sekundi perjavka više nije bilo, samo je na travi ostalo malo njihovog perja. Ponovno sam izvela čaroliju, ovog puta obrnutu od prve.



''Zanimljivo je da su bezjaci svojevremeno znali za postojanje perjavke, ali nazivali su je imenom dodo. Ne znajući za njihovu sposobnost da iščeznu kad im to odgovara, bezjaci žive u uvjerenju da su istrijebili tu vrstu. Čini se da im je to uvjerenje pomoglo da shvate opasnost nekontroliranog ubijanja stvorova koji ih okružuju, pa Međunarodna udruga čarobnjaka nije smatrala da ih je potrebno obavijestiti kako perjavke i dalje postoje. Danas su one zaštićena vrsta.''



''Sljedeća magična ptica o kojoj ćete naučiti nešto jest ponovnica. Ova sićušna ptica živi u sjevernoj Europi i Americi, ima plavo-šareno perje i hrani se kukcima.'', zamahnula sam štapićem i iznad glave mi se pojavila malena ptičica, točnije maketa dotične ptičice, jer ju nisam uspjela nabaviti za ovo predavanje. Počela je letjeti među učenicima koji su je promatrali.''Posebna je po tome što sve do trenutka svoje smrti ne daje zvukove od sebe, a zatim ispušta dugi krik sastavljen od svih zvukova koje je ikad čula, ali unatrag. Ponovničina pera su magična i koriste se u serumima istine te napicima za pamćenje.'', ptičica je krenula letjeti prema Zabranjenoj šumi, no na putu se izgubila iz vida. Vjerojatno se čarolija rasplinula.



''Sada ćemo se vratiti u učionicu, molim vas da me slijedite. Tamo nas čeka upavac. To je afrička ptica vrlo živopisnog perja, može biti narančasta, ružičasta, žućkastozelena ili žuta, a na vrlo rijetkima su se neke od ovih boja pomiješale. Perje upavaca se već dugo koristi za proizvodnju elegantnih pera za pisanje, a jaja koja polažu također imaju jake uzorke. Dozvoljeno ih je imati kao kućne ljubimce ali vlasnici moraju imati dozvolu jer ova stvorenja zahtijevaju odgovorno postupanje.''



Vratili smo se na naše ograđeno mjesto. U krletci se nalazila malena ružičasta ptica koja je otvarala kljun kao da pjeva, iako se ništa nije čulo.''Pjesma ove ptičice je veoma milozvučna'', počela sam objašnjavati,''ali će vremenom slušatelja otjerati u ludilo, zbog čega se upavci prodaju začarani čarolijom za ušutkivanje koju treba obnavljati svakog mjeseca. Dopustiti ću vam da čujete njegovo pjevanje.'', izgovorila sam inkantaciju i štapićem napravila potez koji sliči slovu X. Učionicu je ispunila prelijepa pjesma koja je dopirala iz krletke. Učenici su se zapanjeno zagledali u upavca, no nakon početnog iznenađenja su počeli uživati. Par je učenika zatvorilo oči i počelo se njihati lijevo-desno u ritmu a ostali su počeli lagano pjevušiti sebi u bradu. Ponovno sam ušutkala čarolijom upavca kada je dvoje učenika palo pod klupu. Ljutito su me pogledali zbog toga što sam prekinula njegovu pjesmu.



''Morate imati na umu da je upavčeva pjesma opasna, ovdje se možemo prisjetiti Čudnovatog Urika, ekscentričnog čarobnjaka koji je, između mnogo ostalih stvari, bio poznat i po proučavanju nekih magičnih životinja. Jednom je prilikom pokušao dokazati da je upavčeva pjesma zapravo korisna za zdravlje pa ju je bez prestanka slušao tri mjeseca. Na žalost, vijeće čarobnjaka kojem je prijavio svoje nalaze nije povjerovalo njegovim dokazima, jer je jedino u što je Urik bio odjeven na sastanku bio tupe na glavi, za koji se nakon pomnijeg promatranja ispostavio da je mrtvi jazavac.''


“To bi bilo sve za danas. Sretno na ispitima!” rekla sam odlobađajući iz zadaće.