Prvo poglavlje-Dječak koji je ostao živ

Gospodin i gospođa Dursley, iz Kalinina prilaza broj četiri, bili
su ponosni što su normalni ljudi da ne mogu biti normalniji i još bi
vam zahvalili na komplimentu ako biste im to rekli. Od njih ne biste
nikad očekivali da budu upleteni u nešto čudnovato ili tajnovito, jer
jednostavno nisu trpjeli takve besmislice.
Gospodin Dursley bio je direktor tvrtke Grunnings koja je proizvodila
bušilice. Bijaše to krupan, mišičav čovjek koji kanda nije ni
imao vrat, ali je zato imao velike brčine. Gospođa Dursley bila je
mršava plavojka i imala je gotovo dvostruko duži vrat od uobičajenoga,
što joj je dobro dolazilo jer je vrlo mnogo vremena provodila
istežući ga preko vrtne ograde i uhodareći susjede. Dursleyjevi su
imali sina Dudleyja, od kojeg, po njihovu mišljenju, nije bilo slađeg
dečka na svijetu.
Dursleyjevi su imali sve što su željeli, ali su imali i tajnu, i najviše
se od svega bojali da je tko ne otkrije. Mislili su da bi svisnuli kad bi
tko saznao za Potterove. Gospođa Potter bila je sestra gospođe Dursley,
ali se njih dvije nisu već više godina viđale. Zapravo je gospođa
Dursley tvrdila da i nema sestru, jer su njezina sestra i niškoristi muž
bili sasvim oprečni Dursleyjevima. Dursleyjevi su strepjeli pri pomisli
što bi im susjedi rekli kad bi Potterovi stigli u njihovu ulicu.
Dursleyjevi su znali da Potterovi imaju malog sina, ali ga nikad nisu
vidjeli. Klonili su se Potterovih i zbog tog dječaka, jer nisu željeli da
im se Dudley druži s takvim klincem.
Kad su se gospodin i gospođa Dursley probudili tog tmurnog, sivog
utorka kad počinje naša priča, na oblačnom nebu nije bilo ničega
po čemu bi se dalo zaključiti da će se uskoro početi zbivati čudnovati
i tajnoviti događaji diljem zemlje. Gospodin je Dursley nešto pjevušio
uzimajući svoju najdosadniju kravatu za posao, a gospođa je
Dursley naklapala nešto ubacujući rasplakanog Dudleyja u njegovu
visoku dječju stolicu.
Nitko od njih nije primijetio veliku žutosmeđu sovu kako je proletjela
pokraj njihovih prozora.
U osam i pol gospodin Dursley uzeo je svoju torbu, letimice cjelunuo
gospođu Dursley u obraz i pokušao na rastanku poljubiti i
Dudleyja, ali ga je promašio jer je Dudleyja upravo spopao bijes pa
je kašicu bacao oko sebe po zidovima.
“Vražji malac!” propenta gospodin Dursley izlazeći iz kuće. Sjeo
je u svoja kola i izašao natraške na Kalinin prilaz ispred broja četiri.
Tek je na prvom križanju zapazio nešto neobično – mačku zadubljenu
u plan grada. U prvi mah gospodin Dursley nije uopće
shvatio što to vidi – a onda se naglo osvrne za sobom. Na uglu Kalinina
prilaza stajala je šarena mačka, ali od plana grada nije bilo ni
traga. Što mu se to pričinja? Bit će da je posrijedi nekakva igra svjetla
i sjene. Gospodin je Dursley žmirnuo i zagledao se u mačku. Mačka
se pak zagledala u njega. Dok je gospodin Dursley skretao u drugu
ulicu, promatrao je mačku u retrovizoru. Mačka je čitala pločicu na
kojoj je pisalo Kalinin prilaz – ne, ona je samo gledala u tu pločicu,
jer mačke ne znaju čitati natpise ni planove grada. Gospodin se Dursley
malo stresao i izbio mačku sebi iz glave. Vozeći se dalje u grad,
mislio je samo na veliku narudžbu bušilica kojoj se nadao toga dana.
Ali na ulazu u sam grad nešto mu je drugo opet izbilo bušilice iz
glave. Dok je sjedio u svojim kolima u uobičajenoj jutarnjoj prometnoj
gužvi, nije mogao a da ne primijeti kako se oko njega motaju nekakvi
čudno odjeveni svati. Ljudi u pelerinama. Gospodin Dursley
nije trpio ljude u smiješnoj odjeći – osobito nakinđurenu mladež
koju je viđao na ulici! Valjda im je to opet neka nova glupa moda?
Bubnjajući prstima po upravljaču, slučajno u blizini spazi skupinu
takvih čudaka. Uzbuđeno su se nešto došaptavali. Gospodin se Dursley
razjari kad opazi da dvojica među njima nisu više uopće mladi.
Ama, onaj je čovjek tamo zacijelo stariji od njega, a na njemu smaragdnozelena
pelerina! Kakva drskost! A onda se gospodin Dursley
dosjeti da su to valjda neke glupe maškare – ti ljudi vjerojatno skupljaju
dobrovoljne priloge za nešto... da, to će biti... Promet je krenuo
dalje i gospodin je Dursley nakon nekoliko minuta, kad je stigao
na Grunningsovo parkiralište, bio opet zaokupljen bušilicama.
U svom uredu na devetom katu sjedio je uvijek leđima okrenut
prozoru. Da nije bilo tako, možda bi se toga jutra malo teže koncentrirao
na bušilice. Nije vidio sove kako se upol bijela dana sunovraćaju
pokraj njegovih prozora, ali su ih vidjeli ljudi na ulici, upirali u
njih prstom i buljili razjapljenih usta kako im lete iznad glava. Većina
njih nije čak ni noću nikad vidjela sove. Međutim, gospodin Dursley
proveo je to dopodne potpuno normalno, neometan sovama.
Izderao se na pet različitih osoba. Obavio je nekoliko važnih telefonskih
razgovora i još se malo izvikao. Bio je dobro raspoložen sve
do pauze za užinu kad je odlučio da se razgiba i prijeđe preko ceste i
kupi koji krafn kod pekara.
Bio je potpuno zaboravio na one ljude u pelerinama dok nije
pokraj pekarnice naišao na skupinu tih čudaka. Srdito ih je pogledao
prolazeći mimo njih. Nije znao zašto se osjeća tako nelagodno
uz njih. I ova je skupina uzbuđeno nešto šaputala, ali nije vidio u njih
nijednu škrabicu za dobrovoljne priloge. Tek kad je ponovo prolazio
mimo njih, ulovio je nekoliko riječi iz njihova razgovora:
“Tako je, Potterovi, i ja sam tako čuo...”
“... Da, njihov sin Harry...”
Gospodin Dursley stane kao ukopan. Obuze ga strah. Obazre se
na te ljude što šapuću i kanda im htjede štogod reći, ali se onda predomisli.
Pohita natrag preko ceste i odjuri u svoj ured, dobaci svojoj tajnici
neka ga ničim ne uznemiruje, dohvati telefon i samo što ne nazove
suprugu, ali se opet predomisli. Odloži slušalicu i pogladi se po brkovima
razmišljajući... ama, zbilja je glup! Potter nije opet tako rijetko
prezime. Uvjeren je da ima mnogo ljudi koji se zovu Potter i
koji imaju sina Harryja. Kad malo bolje promisli, nije čak ni siguran
da mu se nećak stvarno zove Harry. Nije čak nikad ni vidio tog dečka.
Možda se zove Harvey? Ili Harold? Nema smisla uznemiravati suprugu
jer se ona strašno uzruja kad god joj se spomene sestra. Ne
može joj to ni zamjeriti... kad bi on imao takvu sestru... pa ipak, svi
oni ljudi u pelerinama...
Popodne mu je bilo mnogo teže koncentrirati se na bušilice, a
kad je u 5 sati otišao iz ureda, bio je još toliko zabrinut da se pred
samim vratima sudario s jednim neznancem.
“Oprostite”, promrmljao je kad je sitan starac posrnuo i malne
pao. Gospodin je Dursley tek nakon dvije-tri sekunde shvatio da je taj
čovjek zaogrnut ljubičastom pelerinom. Reklo bi se da se taj čovjek
uopće nije uzrujao što umalo da nije pao. Štoviše, lice mu se razvuklo
u širok osmijeh kad se oglasi pištavim glasom privlačeći pažnju
prolaznika:
“Nemojte se vi ništa ispričavati, dragi gospodine, mene danas ne
može ništa uznemiriti! Radujte se jer Znate-već-tko danas je konačno
nestao! Čak i takvi bezjaci kao što ste vi trebaju slaviti današnji
sretni, sretni dan!”
I starac zagrli gospodina Dursleyja i ode dalje.
Gospodin Dursley ostao je na mjestu kao ukopan, jer ga je zagrlio
potpuno nepoznat čovjek. Učinilo mu se i da ga je taj čovjek nazvao
bezjakom ili tako nekako. Bio je zabezeknut. Pohitao je do svojih
kola i krenuo kući nadajući se da mu se koješta priviđa, što mu
nije bilo drago jer nije trpio nikakva priviđenja.
Kad je skrenuo na kolni ulaz kuće broj četiri, najprije je ugledao
– što mu nije nimalo popravilo raspoloženje – onu šarenu mačku
koju je bio spazio toga jutra. Sjedila je na vrtnom zidu. Bio je uvjeren
da je to ona ista mačka; imala je iste onakve šare oko očiju.
“Šiiic!” izusti gospodin Dursley na sav glas.
Mačka se nije ni pomakla. Samo ga je odmjerila strogim pogledom.
Gospodin se Dursley priupita je li to normalno mačje ponašanje.
Nastojeći se sabrati, uđe u kuću. Ostao je pri svojoj odluci da
ništa od svega toga ne spominje ženi.
Gospođa Dursley provela je lijep, normalan dan. Za večerom
mu je ispričala sve o tome kakve probleme ima njihova prva susjeda
sa svojom kćeri, i kako je Dudley naučio još jednu riječ (‘Neću!’).
Gospodin Dursley nastojao se normalno ponašati. Kad su spremili
Dudleyja u krevet, otišao je u dnevnu sobu pogledati posljednje večernje
vijesti na televiziji.
“I na kraju, ljudi nam iz svih krajeva javljaju da su se sove danas
vrlo neobično ponašale. Premda obično noću odlaze u lov i malokad
se vide po danu, danas su ih vidjeli na stotine mjesta kako lete od
same zore na sve strane. Stručnjaci ne znaju objasniti zašto su sove
iznenada promijenile svoje navike.” Spiker je na tom mjestu dopustio
sebi da se naceri. “Jako tajanstvena stvar. A sad poslušajte vremensku
prognozu Jima McGuffina. Hoće li, Jime, noćas biti još
pljuskova sova?”
“E pa, Tede,” reče meteorolog, “ne bih ti znao odgovoriti na to
pitanje, ali danas se nisu samo sove čudnovato ponašale. Gledaoci iz
međusobno udaljenih mjesta kao što su Kent, Yorkshire i Dundee
javljali su mi telefonski da kod njih nije bilo kiše koju sam bio najavio
jučer, nego da su samo meteori pljuštali na sve strane! Možda su
ljudi počeli malo prerano paliti kresove – kresovi se, ljudi moji, pale
tek sljedećeg tjedna! Ali mogu vam obećati da će noćas biti kiše.”
Gospodin Dursley sledio se u naslonjaču. Meteori padaju po čitavoj
Britaniji? Sove lete po danu? I na sve strane tajanstveni ljudi u
pelerinama? I ono šaputanje, šaputanje o Potterovima...
Gospođa Dursley dođe za njim u dnevnu sobu sa dvije šalice čaja.
Morat će joj ipak nešto reći. Nervozno zakašljuca.
“Ovaj... Petunijo, draga moja... je li ti se u zadnje vrijeme što javljala
tvoja sestra?”
Kao što je i očekivao, supruga se umah zgrozila i naljutila. Uostalom,
obično su se oboje ponašali kao da nje i nema.
“Nije”, oštro odsiječe. “A zašto?”
“Čudne neke vijesti danas”, promrmlja gospodin Dursley.
“Sove... meteori... a i grad je danas vrvio od čudnih nekih ljudi...”
“Pa što?” odbrusi mu supruga.
“Pa, znaš, pomislio sam... da je to... možda... u nekoj vezi... s
onim njezinima.”
Gospođa Dursley srkne čaj napućenim usnama. Gospodin Dursley
pomisli kako bi bilo da joj kaže da je čuo i kako ljudi na ulici spominju
Potterove. Zaključi da joj to ipak ne treba reći. Umjesto toga,
pripomene što je ravnodušnije mogao:
“A onaj njihov sin... on je otprilike Dudleyjevih godina, je li?”
“Tako nekako”, procijedi supruga.
“A kako se ono zove? Nije li Howard?”
“Harry. Obično, ružno ime, ako baš mene pitaš.”
“Ah, da”, priklopi gospodin Dursley a srce mu siđe u pete. “Da,
imaš potpuno pravo.”
Dok su se penjali uza stube na spavanje, nije više progovorio ni
riječi. Dok mu je supruga bila u kupaonici, gospodin Dursley se odšuljao
do prozora u spavaćoj sobi i zagledao se dolje, u vrt pred kućom.
Mačka je još bila na istom mjestu. Zurila je niz Kalinin prilaz
kao da nešto čeka.
Da nije ipak posrijedi priviđenje? Ima li sve ovo ikakve veze s
Potterovima? Ako ima... ako se pročuje da su oni u rodu s ono dvoje...
E, mislio je da to ipak ne bi mogao podnijeti.
Dursleyjevi su legli u krevet. Gospođa je Dursley ubrzo zaspala,
ali je njezin suprug ležao budan i premetao sve one događaje u glavi.
Prije nego što je i on usnuo, posljednja mu je utješna misao bila: ako
Potterovi doista imaju kakve veze sa svim tim, nemaju zbilja nikakva
razloga da se njima obrate. Potterovi vrlo dobro znaju što on i Petunia
misle o njima i njima sličnima... Nije mogao zamisliti kao bi on i
Petunia mogli biti upleteni u išta što bi se još moglo dogoditi. Zijevnuo
je i okrenuo se na drugu stranu. To se sve njih ništa ne tiče...
Grdno se varao.
Možda se gospodin Dursley i zavezao u nemiran san, ali mačka
na zidu nije ničim pokazivala da je pospana. Sjedila je nepomično
kao kip, netremice zagledana u daleki ugao Kalinina prilaza. Nije se
ni trznula kad su se u obližnjoj ulici zalupila automobilska vrata, ni
kad su joj dvije sove preletjele iznad glave.
Na uglu koji je mačka motrila pojavio se neki čovjek, tako nenadano
i nečujno te bi se reklo da je izniknuo iz zemlje. Mački se trznuo
rep i suzile oči.
Takav čovjek nije još bio viđen u Kalininu prilazu. Bio je visok,
mršav i vrlo star, sudeći po srebrnastoj kosi i bradi, tako dugačkoj da ju
je mogao zadjenuti za pojas. Nosio je dug plašt, purpurnu pelerinu
koja mu se vukla po zemlji, i čizme na kopčanje s visokim petama. Ispod
naočala u obliku polumjeseca vidjele su se plave oči, svijetle,
sjajne i iskričave. Imao je dugačak i kukast nos koji kao da mu je najmanje
dva puta bio slomljen. Taj se svat zvao Albus Dumbledore.
Čini se da Albus Dumbledore nije bio svjestan činjenice da u ulici
u koju je stigao ništa na njemu, od imena do čizama, nije bilo dobro
došlo. Zamišljeno je kopao po svojoj pelerini kao da nešto traži. Ali
reklo bi se da je svjestan da ga netko promatra, jer je iznenada bacio
pogled na mačku koja je i dalje zurila u njega s drugog kraja ulice.
Činilo se da ga pogled na mačku, tko zna zašto, zabavlja. Osmjehnuo
se i promrmljao:
“To sam si mogao i misliti.”
Napokon je našao u pokrajnjem džepu ono što je tražio. Reklo
bi se da je to srebrn upaljač. Otvorio ga je, podigao uvis i kresnuo.
Obližnja ulična svjetiljka škljocne i ugasi se. Kad je ponovo kresnuo,
ugasila se i druga svjetiljka. Dvanaest puta je tako kresao upaljačem
dok se cijela ulica nije pretvorila u dvije sićušne točkice u daljini –
oči mačke koja ga je svejednako promatrala. Da je tko u tom trenutku
pogledao kroz prozor, pa čak i gospođa Dursley onim svojim okruglim,
sitnim očima, ne bi vidio ništa od onoga što se zbiva dolje na
pločniku. Dumbledore gurne opet svoj upaljač u džep i zaputi se ulicom
prema broju četiri, pa sjedne do mačke na zid. Nije ju pogledao,
ali ubrzo joj se obrati riječima:
“Drago mi je što vas ovdje vidim, profesorice McGonagall.”
Okrenuo se osmjehujući se mački, ali je ona nestala. Umjesto
toga, osmjehnuo se ženi prilično stroge vanjštine sa četvrtastim naočalama
koje su bile potpuno istog oblika kao i šare oko mačjih očiju.
I ona je imala na sebi pelerinu, smaragdne boje. Crna kosa bijaše joj
čvrsto spletena u punđu. Vidjelo se da je ozbiljno uznemirena.
“Otkud ste znali da sam to ja?” priupita ga.
“Draga moja profesorice, nisam još vidio nijednu mačku da tako
ukočeno sjedi.”
“I vi biste se ukočili da ste sjedili cijeli dan na zidu od cigle”, odbrusi
mu profesorica McGonagall.
“Cijeli dan? A mogli ste dotle lijepo slaviti? Ja sam na putu ovamo
prošao pokraj najmanje desetak proslava i veselica.”
Profesorica McGonagall srdito frkne.
“O da, istina je da svi slave”, nestrpljivo reče. “Čovjek bi očekivao
da će biti ipak malo oprezniji, ali ne... čak su i bezjaci primijetili
da se nešto događa. Javili su to i u svojim vijestima.” Ponovo mahne
glavom prema zamračenom prozoru Dursleyjeve dnevne sobe. “Čula
sam im vijesti. Čitava jata sova... meteori... Nisu oni opet toliko glupi.
Morali su nešto od toga primijetiti. Meteori padaju dolje, u Kentu...
Kladila bih se da je to maslo Dedala Digglea. Taj nikad nije bio osobito
pametan.”
“Ne smijete im to zamjeriti”, blago će Dumbledore. “Već jedanaest
godina nismo imali što slaviti.”
“Ma znam, znam”, nestrpljivo će profesorica McGonagall. “Ali
ne moramo zbog toga izgubiti glavu. Ljudi su stvarno neoprezni,
motaju se po ulicama upol bijela dana, nisu čak ni odjeveni kao bezjaci,
i svašta pričaju.”
Oštrim pogledom zirne na Dumbledorea, kao da se nada da će
joj on bar štogod kazati, ali je on šutio pa ona nastavi:
“Kakva bi to parada bila da upravo na dan kad je Znate-već-tko
napokon nestao, bezjaci doznaju sve o nama. Nadam se, Dumbledore,
da je stvarno nestao?”
“Tako bar izgleda”, potvrdi Dumbledore. “Imamo zbilja razloga
da budemo zahvalni. Jeste li možda za limunov šerbet?”
“Za što?”
“Limunov šerbet. To su vam bezjački slatkiši koje ja jako volim.”
“Ne bih, hvala”, hladno odgovori profesorica McGonagall, kao
da misli da nije vrijeme za limunov šerbet. “Kao što rekoh, čak i ako
je Znate-već-tko zbilja nestao...”
“Draga moja profesorice, pa valjda može tako jedna razborita
osoba kao što ste vi zvati ga njegovim pravim imenom? Kakve su to
besmislice s tim ‘Znate-već-tko’ – ja već jedanaest godina nagovaram
ljude da ga zovu njegovim pravim imenom: Voldemort.” Profesorica
se McGonagall lecne, ali Dumbledore, koji je razmatao dva
bombona, kao da to nije ni primijetio. “To vam unosi takvu zabunu,
kad neprestano govorimo ‘Znate-već-tko’. Meni nikad nije bilo jasno
zašto se ustručavamo izgovoriti Voldemortovo ime.”
“Ma znam ja sve to”, izusti profesorica McGonagall napol iznervirano,
a napol zadivljeno. “Ali vi ste drukčiji. Svi znaju da se Znate-
-već-tko, dobro, Voldemort – jedino vas bojao.”
“Laskate mi”, mirno će Dumbledore. “Voldemort je raspolagao
moćima kojima ja neću nikad raspolagati.”
“Samo zato što ste vi... ovaj... odveć plemeniti da se njima služite.”
“Sva je sreća što sjedimo ovdje u mraku. Nisam se još nikad ovako
zacrvenio otkako mi je Madame Pomfrey rekla da joj se sviđaju moji
novi naušnjaci.”
Profesorica McGonagall ošine oštrim pogledom Dumbledorea i
reče:
“Sove nisu ništa prema onim glasinama koje posvuda kolaju.
Znate valjda što svi govore? O tome zašto je on nestao? O tome što
ga je konačno zaustavilo?”
Činilo se da je profesorica McGonagall napokon došla do točke
o kojoj je najviše željela razgovarati, koja je bila glavni razlog što je
cijeli taj dan prosjedila na hladnom i tvrdom zidu, jer nije još ni kao
mačka ni kao žena uprla tako prodoran pogled u Dumbledorea kao
sada. Bilo je jasno da ona, što god svi pričali, neće u to povjerovati
dok joj Dumbledore ne kaže da je to istina. Međutim, Dumbledore
je izvadio iz džepa još jedan bombon i svejednako šutio.
“A svi pričaju”, navaljivaše ona dalje, “da se Voldemort sinoć
pojavio u Godricovoj špilji, u potrazi za Potterovima. Priča se da su
Lily i James Potter... da su... da su... mrtvi.”
Dumbledore obori glavu, a profesorica McGonagall dahne.
“Da su Lily i James... ne mogu u to povjerovati... nisam htjela u
to povjerovati... Ah, Albuse...”
Dumbledore pruži ruku i potapše je po ramenu.
“Znam... znam...” promuklo izusti.
Profesorica McGonagall produži drhtavim glasom:
“Ali to još nije sve. Kažu da je pokušao ubiti i Potterova sina,
Harryja. Ali... nije uspio. Nije uspio ubiti to dijete. Nitko ne zna zašto
ni kako, ali kažu, kad nije uspio ubiti Harryja Pottera, da je Voldemort
izgubio nekako svu svoju moć... i da je zato nestao.”
Dumbledore turobno klimne glavom.
“Je li... je li to istina?” promuca profesorica McGonagall. “Nakon
svega onoga što je počinio... nakon svih onih ljudi koje je pobio...
da nije uspio ubiti to dijete? To je pravo čudo... da ga je upravo
ono zaustavilo... ama, kako je, za ime Božje, Harry ostao živ?”
“O tome možemo samo nagađati”, reče Dumbledore. “Možda
nikad nećemo saznati pravu istinu.”
Profesorica McGonagall izvadi čipkasti rupčić i obriše njime oči
ispod naočala. Dumbledore duboko uzdahne i izvadi iz džepa zlatan
sat te pogleda na nj. Bijaše to neobičan sat. Imao je dvanaest kazaljki
ali bez brojki. Umjesto njih, oko ruba su se kretali mali planeti. Ipak,
Dumbledore je zacijelo doznao što je želio, jer je spremio sat u džep
i rekao:
“Hagrid kasni. Valjda vam je on rekao da ću ja doći?”
“Jest”, potvrdi profesorica McGonagall. “Ali ja ne vjerujem da
ćete mi reći zašto ste baš ovamo došli?”
“Došao sam predati Harryja njegovoj teti i tetku. To mu je jedini
rod koji mu je još ostao.”
“Ne mislite valjda... neće biti da mislite na ljude koji ovdje stanuju?”
uzvikne profesorica McGonagall skačući na noge i upirući
prstom u broj četiri. “Dumbledore... to je nemoguće. Ja ih gledam cijeli
dan. Ne biste mogli nigdje naći dvoje ljudi koji se više razlikuju
od nas. A imaju i sina... vidjela sam ga kako nogama udara majku za
sve vrijeme na ulici i vrišti tražeći od nje slatkiše. Da Harry Potter
dođe ovamo živjeti!”
“To je najbolje mjesto za njega”, odlučno će Dumbledore. “Njegova
teta i tetak objasnit će mu sve kad poodraste. Napisao sam im i
pismo.”
“Pismo?” ponovi profesorica McGonagall slabašnim glasom sjedajući
iznova na zid. “Zar vi, Dumbledore, stvarno mislite da sve to
možete nekom objasniti u pismu? Ma ovi ga ljudi neće nikad razumjeti!
On će se proslaviti... postat će legenda... ne bih se iznenadila
kad bi se današnji dan ubuduće zvao Dan Harryja Pottera... O Harryju
će se pisati knjige... svako će dijete u ovom našem svijetu znati
za njega!”
“Točno”, potvrdi Dumbledore vrlo ozbiljno gledajući povrh
naočala u obliku polumjeseca. “To bi svakom dječaku moglo udariti
u glavu. Da bude slavan prije nego što je prohodao i progovorio! Da
ga slave za nešto čega se više neće ni sjećati! Pa zar vi ne shvaćate koliko
će mu biti bolje da odraste daleko od svega toga prije nego što
bude spreman da se s tim suoči?”
Profesorica McGonagall zausti da nešto kaže, ali se predomisli,
proguta slinu i procijedi:
“Da... da, imate, naravno, pravo. A kako će, Dumbledore, dečko
doći ovamo?”
Iznenada se zagleda u njegovu pelerinu kao da misli da ga on
pod njom skriva.
“Hagrid će ga donijeti.”
“Mislite da je… bilo pametno... povjeriti Hagridu tako važnu zadaću?”
“Ja bih Hagridu povjerio i svoj život”, otpovrne Dumbledore.
“Ja ne kažem da on nije dobar čovjek”, progunđa profesorica
McGonagall, “ali ne možete poreći da je nemaran. Sklon je... što je
sad to?”
Tišinu oko njih naruši potmula huka. Dok su oni gledali oko sebe
neće li ugledati kakav far, huka je bivala sve glasnija, a kad su pogledali
na nebo, pretvorila se u tutnjavu – i iz zraka se spusti na cestu
ogroman motocikl.
Motocikl je bio velik, ali je još veći bio čovjek što je na njemu sjedio.
Bio je gotovo dvostruko viši od obična čovjeka i najmanje pet
puta širi. Jednostavno je izgledao krupan preko svake mjere i baš
kao kakav divljak – lice mu bijaše skriveno dugim pramenovima razbarušene
crne kose i brade, šake mu bijahu velike kao poklopci
kanta za smeće a noge u kožnatim čizmama nalik na male dupine. U
golemim, mišičavim rukama držao je zavežljaj od pokrivača.
“Hagride”, odahne Dumbledore. “Konačno! A otkud ti taj motor?”
“Posudio sam ga, gospodine profesore Dumbledore”, odgovori
div oprezno silazeći s motor-kotača. “Posudio mi ga je mladi Sirius
Black. Donio sam ga, gospodine.”
“Bez problema?”
“Bez problema, gospodine... kuća je skoro sasvim uništena, al
sam ipak uspio izvuć malog prije nego što su se bezjaci sjatili. Zaspo
mi je u rukama dok smo letili preko Bristola.”
Dumbledore i profesorica McGonagall nagnu se nad zavežljaj
od pokrivača. U zavežljaju se jedva nazirao čvrsto usnuli dječačić.
Ispod buća kose crne kao ugljen opazili su mu na čelu brazgotinu
neobična oblika, nalik na munju.
“Je li tu?...” šapne profesorica McGonagall.
“Jest”, odgovori Dumbledore. “Taj će ožiljak dovijeka nositi.”
“I nećete ništa, Dumbledore, učiniti u vezi s tim?”
“Kad bih i mogao, ne bih ništa učinio. Ožiljci mogu katkad i dobro
doći. I ja imam jedan ožiljak iznad lijevog koljena, posve nalik na
kartu londonske podzemne željeznice. E pa... daj mi ga, Hagride...
da svršimo s tim!”
Dumbledore uzme Harryja u naručje i okrene se Dursleyjevoj
kući.
“Mogu li... mogu li se, gospodine, oprostiti s njim?” upita ga
Hagrid.
Pa sagne svoju čupavu glavurdu nad Harryja i utisne mu u lice
poljubac kojim ga je zacijelo poškakljao i ogrebao. A onda iznenada
zatuli poput ozlijeđena psa.
“Pssst!” prosikće profesorica McGonagall. “Probudit ćeš bezjake!”
“O-o-oprostite”, zajeca Hagrid, izvadi iz džepa velik točkast rupčić
i pokrije njime lice. “Al ne i-i-ide mi to u glavu... Lily i James da
su mrtvi... a ovaj siroti mali Harry da će živit sa bezjacima...”
“Da, da, sve je to jako žalosno, ali daj se radije svladaj, Hagride,
da nas ne otkriju”, prošapće profesorica McGonagall i nježno pogladi
Hagrida po mišici. Dotle je Dumbledore prekoračio preko niskog
vrtnog zida i prišao ulazu u kuću. Oprezno položi Harryja na prag,
izvadi iz pelerine pismo i gurne ga među Harryjeve pokrivače, a
onda se vrati do ono dvoje. Čitavu jednu minutu stajalo je zatim njih
troje i gledalo u onaj mali zavežljaj. Hagridu su se tresla ramena,
profesorica McGonagall srdito je žmirkala, a u Dumbledoreovim
očima kao da više nije bilo onog treptavog sjaja.
“E pa, to je to”, napokon prozbori Dumbledore. “Ovdje nemamo
više što tražiti. Najbolje će biti da se i mi pridružimo općem veselju.”
“Aha”, protisne Hagrid prigušenim glasom. “Moram Siriusu
vratit motor. Laku noć, profesorice McGonagall... i profesore Dumbledore.”
Otirući rukavom kaputa uplakano lice, Hagrid opkroči motocikl
i upali motor. Tutnjeći poleti uvis i nestane u noći.
“Nadam se, profesorice McGonagall, da ćemo se uskoro opet
vidjeti”, reče Dumbledore i klimne joj glavom. Umjesto odgovora,
profesorica McGonagall šmrcne.
Dumbledore se okrene i pođe niz ulicu. Na uglu zastane i izvadi
iz džepa svoj srebrni upaljač. Samo jedanput škljocne njime i u isti
mah upale se svih dvanaest uličnih svjetiljaka u Kalininu prilazu narančastim
svjetlom, pa opazi šarenu mačku kako zamiče za ugao na
drugom kraju ulice. Na vrhu stuba ispred kuće broj četiri vidio je još
samo onaj zavežljaj.
“Sretno, Harry!” promrmlja. Okrene se na peti i nestane šuškajući
pelerinom.
Vjetrić je namreškao uredne živice u Kalininu prilazu, u kojem
je vladao takav mir i red pod nebom tintene boje da nitko ne bi pomislio
da se tu dogodilo nešto fantastično. Harry Potter promeškoljio
se među pokrivačima, ali se nije probudio. Samo je svojom ručicom
stegnuo pismo pokraj sebe i nastavio spavati ne znajući da je on
nešto posebno, ne znajući da je slavan, ne znajući da će ga za koji sat
probuditi vrisak gospođe Dursley kad ova otvori ulazna vrata da ostavi
prazne boce za mlijeko, i ne znajući da će ga idućih nekoliko tjedana
njegov bratić Dudley gnjaviti i štipati... Nije mogao znati ni da se u
isto vrijeme ljudi potajno sastaju po svoj zemlji, dižu čaše i govore
prigušenim glasovima:
“Živio Harry Potter, dečko koji je ostao živ!”